Dobrodošli na stranice WMS-a – World Socialist Movement

Uvod i dobrodošli

Ne zanima Vas politika? Tko vam to može zamjeriti? Stvari koje se serviraju u medijima su prilično dosadne. Možda Vas ne zanima politika jer mislite da ne možete ništa promijeniti. Možda se osjećate bespomoćnima.

Ali možda bi Vas trebala zanimati. “Politika” se, naposljetku, zanima za Vas. I to mnogo.

O čemu pričate?

Politika se zanima za Vas zato jer ste Vi dio onoga što ona zove “tržište rada” (a što mi zovemo “radnička klasa”). Možda ste u medijima čuli poduzetnike ili političare kako pričaju o tome kako je “cijena rada” previsoka. Oni postaju zabrinuti kad njihovi pokušaji da održe “produktivnu” i “fleksibilnu” radnu snagu naiđu na otpor. Oni sretno priznaju da je jedna od njihovih uloga da upravljaju ekonomijom. A najvažnija komponenta ekonomije ste upravo Vi.

Možda se osjećate bespomoćno, ali ovaj osjećaj je sam po sebi moćan. Kao nešto za prodaju na tržištu rada, Vi ste ključna komponenta moći i bogatstva Vaših poslodavaca i političkih vladara. Sve dok Vi prihvaćate ovu neravnopravnost (koja ima mnoge destruktivne posljedice), može ona opstati.

Što je to kapitalizam?

Riječ kapitalizam je postala prilično uobičajena za opisivanje društvenog uređenja u kojem trenutačno živimo. Također se uzima zdravo za gotovo da je to uređenje postojalo, ako ne oduvijek, onda barem u većem dijelu ljudske povijesti. U stvari, kapitalizam je relativno nov društveni poredak.

Ali što točno ‘kapitalizam’ znači?

Klasna podjela

Kapitalizam je društveno uređenje koje trenutačno postoji u svim zemljama svijeta. U kapitalističkom sustavu, sredstva proizvodnje i raspodjele dobara (zemlja, tvornice, tehnologija, transportni sustav, itd.) su u posjedu vrlo male grupe ljudi. Tu malu grupicu ljudi, mi nazivamo kapitalističkom klasom. Velika većina ljudi mora prodavati svoju sposobnost rada kako bi zauzvrat dobila nadnicu ili plaću (te ljude mi nazivamo radničkom klasom).

Radnička klasa je plaćena da proizvodi dobra i usluge koje se onda prodaju za stvaranje profita. Kapitalisti primaju profit zato jer mogu stvoriti više novca prodavajući ono što smo mi proizveli, zato jer ono što smo mi proizveli košta više od naše cijene na tržištu rada. U ovom smislu, radnička klasa je iskorištavana od strane kapitalističke klase. Kapitalisti žive od profita koji ostvare iskorištavajući radničku klasu dok istovremeno ulažu dio profita u cilju buduće akumulacije profita.

Ovo je ono što imamo na umu kad kažemo da postoje dvije klase u društvu. To je tvrdnja koja se temelji na jednostavnim činjenicama o društvu u kojem danas živimo. Ova klasna podjela je osnovno obilježje kapitalizma. Može biti popularno govoriti (obično samo okvirno) o različitim drugim ‘klasama’ kao, na primjer, ‘srednja klasa’, ali definicija je ovih dviju osnovnih klasa ključna u razumijevanju kapitalizma.

Ne mora biti očito u kojoj se klasi neki relativno bogati ljudi nalaze, ali nema sumnje u status ogromne većine svjetske populacije. Pripadnici kapitalističke klase dobro znaju tko su. I većina pripadnika radničke klase zna da treba raditi za nadnicu ili plaću kako bi živjeli (ili su ovisni o nekom drugom, ili ovise o državnim subvencijama).

Motiv profita

U kapitalizmu, motiv za proizvodnju dobara i usluga je njihova prodaja za profit, a ne da bi se zadovoljilo potrebe ljudi. Proizvodi kapitalističke proizvodnje moraju naći kupca, naravno, ali to je samo posljedica glavnog cilja stvaranja profita, kako bi se završilo s više novca nego što je u proizvodnju bilo uloženo. Ovo nije teorija koju smo mi izmislili nego činjenica koju možete provjeriti sami čitajući financijske časopise. Poticaj proizvodnji nije ono što su kupci spremni platiti kako bi zadovoljili svoje potrebe nego ono što kapitalisti računaju da bi im moglo donijeti profit. Ta dobra mogu zadovoljiti ljudske potrebe, ali te potrebe neće biti zadovoljene ako ljudi nemaju dovoljno novca.

Motiv profita nije samo posljedica pohlepe od strane pojedinačnih kapitalista. Oni nemaju drugog izbora. Potreba stvaranja profita je nametnuta kapitalistima kao uvjet za održavanje njihovih investicija i njihovih položaja kao kapitalista. Nadmetanje s drugim kapitalistima prisiljava ih da reinvestiraju što više profita mogu u održavanje njihovih sredstava i tehnologije proizvodnje modernim.

Kao što ćete vidjeti, mi držimo da klasna podjela i želja za profitom kao sastavnice kapitalizma leže u korijenu većine današnjih svjetskih problema, od gladi i ratova, do socijalne otuđenosti i zločina. Svaki aspekt naših života je podređen najgorim ekscesima želje za profitom. U kapitalističkom društvu, naše stvarne potrebe će uvijek biti zapostavljene na račun potrebe za profitom.

Kapitalizam = slobodno tržište?

Općenito se smatra da kapitalizam podrazumijeva slobodno tržište. Ali moguće je imati kapitalizam i bez slobodnog tržišta. Sustavi koji su postojali u bivšem SSSR-u i koji danas postoje u Kini i na Kubi primjeri su toga. Ova klasno podijeljena društva se često krivo nazivaju ‘socijalističkim’. Čak i nasumičan pogled na njih otkriva nam da se u biti radi o ‘državama kapitalistima’. U navodno ‘socijalističkom’ Sovjetskom Savezu, na primjer, još uvijek je postojalo robovanje plaći, kupovanje, prodaja i razmjena, s proizvodnjom koja se često odvijala samo onda kada se mogla održati. ‘Socijalistički’ SSSR je nastavio trgovati prema diktatima međunarodnog kapitala i, kao svaki drugi kapitalist, država je bila spremna ratovati kako bi zaštitila osobne ekonomske interese. Uloga sovjetske države bila je da služi kapitalu u iskorištavanju plaćenog rada, postavljajući ciljeve proizvodnje i uglavnom kontrolirajući ono što se moglo i što se nije moglo proizvesti. Prema tome, s pravom možemo tvrditi kako takva zemlja ne može imati nikakve veze sa socijalizmom, kako ga mi definiramo. U stvari, socijalizam kako ga mi definiramo, ne može postojati samo u jednoj zemlji – baš kao i kapitalizam, on mora biti globalno društvo.

Također je moguće (barem teoretski) imati slobodno tržište koje nije kapitalističko. Takvo bi “tržišno gospodarstvo” uključivalo seljake, umjetnike i obrtnike od kojih svaki proizvodi određene proizvode koje bi međusobno mogli razmjenjivati putem novca. Ne bi bilo ni stvaranja profita ni klasne podjele – samo neovisni proizvođači koji razmjenjuju dobra zbog obostrane koristi. Ali, s pravom možemo sumnjati je li takvo ekonomsko uređenje ikada postojalo. Društvo koje je najviše sličilo tome, možda je postojalo u ranim kolonijalnim naseljima u Sjevernoj Americi. Neki među “zelenima” žele vidjeti povratak ovakvoj vrsti ekonomskog uređenja. Mi smatramo da ovakvo uređenje nije važeća alternativa modernom društvu. Takav sustav bi gotovo neizbježno vodio prema akumulaciji kapitala i stvaranja profita – definitivnih obilježja kapitalizma.

Revolucija ili reforme?

Uzimajući u obzir sve što smo rekli o kapitalizmu, očito je da se nešto treba poduzeti. Ali što? Može li se kapitalizam reformirati tako da bude drukčiji? Ili mora doći do socijalističke revolucije koja bi zamijenila kapitalizam nekom drugim uređenjem? Ta se debata vodi već više od sto godina.

Putem pokušaja mijenjanja kapitalizma, odnosno “reformiranja”, kreće većina ljudi koji žele poboljšati društvo. Ne poričemo da su određene reforme koje je ostvarila radnička klasa pomogle poboljšati opće uvjete življenja i rada. Zaista nema ništa loše s ljudima koji se zalažu za reforme koje donose bitna poboljšanja u kvaliteti življenja, i neke reforme doista znače bitnu razliku u životima milijuna ljudi, te se mogu smatrati “uspješnima”. Postoje primjeri istih na poljima obrazovanja, stambene gradnje, zlouporabe dječjeg rada, uvjeta na poslu i socijalne sigurnosti. Ali ipak, glede toga, također se treba priznati da su takvi “uspjesi” u stvarnosti napravili ništa drugo do održavanja radnika i njihovih obitelji u efikasnom radnom stanju i, iako su smanjili probleme, u stvarnosti su rijetko uspjeli u potpunosti odstraniti te iste probleme. Ono čemu se mi protivimo je ta cijela kultura reformiranja, ideja da se kapitalizam može učiniti podnošljivijim s pravim reformama, što znači da se suprotstavljamo onim organizacijama koje obećavaju donošenje programa reformi na dobrobit radničke klase, često s ciljem kako bi organizacija koja predlaže reforme došla na vlast. Takve grupe, posebno one ljevičarske, često imaju stvarne ciljeve prilično drukčije od programa reformi kojeg predlažu. U tome su one neiskrene kao i bilo koji drugi političar, bilo s lijeva ili desna. Krajnji rezultat toga je gubljenje iluzija u radikalnu promjenu.

Ako ste ipak uvjereni da grupacije ili stranke koje obećavaju reforme zaslužuju Vašu podršku, molimo Vas da uzmete u obzir slijedeće činjenice:

Kampanje, bilo od strane ljevičarskih ili desničarskih vlada, često će uspjeti samo ako se mogu uskladiti sa sustavom i njegovim potrebama stvaranja profita. Drugim riječima, reforma će često biti okrenuta u korist kapitalističke klase, a na račun radničke klase.
Bilo koja reforma može biti prepravljena ili čak u potpunosti ukinuta ako vlada kasnije bude to smatrala potrebnim.
Reforme rijetko, ako i uopće, stvarno rješavaju probleme za koje su namijenjene.

Evo što rekao William Morris prije više od jednog stoljeća: “Reforme oko kojih se mnogi čestiti ljudi trenutačno zamaraju su beskorisne zato jer su ništa drugo do neorganiziranih djelomičnih pobuna protiv goleme, široko rasprostranjene, sveobuhvatne organizacije koja će, s nesvjesnim instinktom biljke, odbiti svaki pokušaj poboljšanja životnih uvjeta ljudi i spremno odgovoriti protuudarom.”

Drugim riječima, iako individualne reforme mogu biti vrijedne podrške, politička strategija reformizma – obećavanje reformi u korist drugih – je put koji ne vodi nigdje. Oni koji žele promijeniti društvo, trebali bi se ozbiljno upitati nudi li kapitalizam dovoljno prostora za trajna rješenja golemog spektra socijalnih problema kojima je sam uzrok. Naravno, neka poboljšanja se ipak čine i neki problemi se ipak smanjuju. K tome, novi problemi neprestano nastaju u društvu koje se sve brže mijenja tražeći nove načine stvaranja profita.

Profit

Motiv profita u kapitalizmu je veliki uzročnik problema s kojima se susrećemo u današnjem društvu: sve veća nejednakost, siromaštvo, odvajanje od društva, zločin, beskućništvo, degradacija okoliša – popis bi mogao ići u nedogled. Postoje nebrojeni načini na koje radnička klasa (kao i kapitalistička) pati zbog posljedica profitnog sustava. Osim ako se organiziramo za alternativu, profitni sustav će nastaviti na svom slijepom putu.

Ali što je alternativa?

Što je to socijalizam?

Najvažnije u definiciji socijalizma jest društveno vlasništvo. To znači da bi svjetski resursi trebali biti zajedničko vlasništvo cjelokupnog svjetskog stanovništva.

Ali ima li zaista smisla da svi posjeduju sve zajedno? Naravno, neke stvari su za osobnu upotrebu prije nego li za dijeljenje – odjeća, na primjer. “Posjedovanje” određenih osobnih stvari nije u suprotnosti s principima društva zasnovanog na društvenom vlasništvu.

U praksi, društveno vlasništvo će značiti da će svi imati pravo sudjelovati u donošenju odluka kako će se globalni resursi upotrebljavati. To znači da nitko neće biti u stanju uzeti kontrolu nad resursima u svoje ruke.

Demokratska kontrola je prema tome esencijalna za socijalizam. Socijalizam će biti društvo u kojem će svi imati pravo sudjelovanja u socijalnim odlukama koje ih se tiču. Te bi odluke mogle biti u širokom spektru pitanja – jedna od najvažnijih odluka, na primjer, bila bi kako organizirati proizvodnju dobara i usluga.

Proizvodnja u socijalizmu će biti direktno i samo za upotrebu. S prirodnim i tehničkim resursima Svijeta u društvenom vlasništvu i pod demokratskom kontrolom, jedini objekt proizvodnje će biti zadovoljenje ljudskih potreba. To bi značilo kraj kupovanja, prodavanja i novca. Umjesto toga, mogli bi slobodno uzeti ono što smo zajednički proizveli. Primijenio bi se stari slogan “svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama”.

Kako bi smo odlučili koje su ljudske potrebe? Ovo nas pitanje vodi nazad na koncept demokracije, jer će izbori društva odražavati njegove potrebe. Ove će se potrebe, naravno, razlikovati među različitim kulturama i individualnim preferencijama – ali demokratski sustav bi se s lakoćom brinuo o tom.

Mi, naravno, ne možemo predvidjeti točan oblik koji bi poprimila ta buduća globalna demokracija. Sam demokratski sustav će biti proizvod budućih demokratskih odluka. Ipak možemo tvrditi da će se odluke vjerojatno trebati donositi na različitim razinama – od lokalne do globalne. To će pomoći usmjeravanju demokratskog sudjelovanja za svakog pojedinca prema pitanjima koja ih se najviše tiču.

U socijalizmu, svi će imati slobodan pristup dobrima i uslugama napravljenim da direktno zadovolje potrebe i ne treba postojati nikakav sustav plaćanja za rad koji svaki pojedinac pridonosi u njihovoj proizvodnji. Sav rad će se odvijati na dobrovoljnoj bazi. Proizvodnja za potrebe znači da će ljudi sudjelovati u radu od kojeg se ima direktna korist. Zadovoljstvo koje bi taj rad donosio, zajedno s povećanom mogućnosti za oblikovanjem rada i uvjeta na radu, donijelo bi novi stav i odnos prema samom radu.

Dobra ideja, ali hoće li funkcionirati?

“To je dobra ideja, ali nikada se neće ostvariti”, najčešći je odgovor na tvrdnju da je u svačijem interesu raditi na ostvarenju socijalističkog društva. Kriva je pretpostavka da će se socijalizam zasnivati na altruizmu, žrtvovanju osobnih interesa u korist drugih. Socijalizam će se u stvarnosti zasnivati na činjenici da će većina ljudi prepoznati svoj zajednički interes.

Ljudi su previše pohlepni

Ovo je uobičajena primjedba socijalizmu, i pretpostavlja da će u socijalizmu ljudi uzimati više dobara nego im je potrebno. Lako je zamisliti ljude kako izlaze iz trgovina noseći gomile hrane – naposljetku, nije li to ono što će svi napraviti ako sve bude besplatno?

To je možda ono što bi ljudi napravili u današnjem kapitalističkom društvu, gdje je ono što nam je potrebno teško dohvatljivo zato jer nam je potreban novac. Ali ako bi se hrana dijelila besplatno, ne bi bilo potrebe da bilo tko uzme više nego mu je potrebno. Hrana će biti dostupna na takav način zato jer će se proizvoditi kako bi se zadovoljile potrebe društva, a ne zbog profita. Trenutačna svjetska proizvodnja hrane (a kamoli tek potencijalna proizvodnja) je dovoljna da se hrani cjelokupno svjetsko stanovništvo. Zaista, postoji potencijal da se zadovolji širi spektar ljudskih potreba, na ekološki prihvatljiv način, kad bi se socijalizam uspostavio. Jednom kad se nesigurnost današnjeg društva ostavi iza leđa, biti će besmisleno uzimati više nego što je potrebno.

Osim toga, mi tvrdimo da ljudi nisu dovoljno pohlepni! Kada bi ljudi bili pohlepni onoliko koliko se tvrdi, zašto bi onda davali sve svoje bogatstvo i moć kapitalističkoj klasi?

Tko će raditi najteže poslove?

Ovo je još jedno uobičajeno pitanje koje se postavlja na tvrdnju da će se u socijalizmu posao odvijati na dobrovoljnoj bazi. Neki često ukazuju na određene poslove koje bi ljudi mogli izbjegavati – kao na primjer čišćenje kanalizacije, kopanje u rudniku itd. Ekstremniji primjer ovog argumenta kaže da bi ljudi cijeli dan proveli u krevetu kad ih se ne bi prisiljavalo da rade.

Kroz povijest, ljudi su uvijek tražili ispunjenje preko svog rada. Ako nisu uživali u poslu, to nije bilo zbog opće mržnje prema radu, već zbog specifične svrhe posla i uvjeta rada na poslu kojima su bili izloženi. Rad u socijalizmu ima potencijal da bude potpuno drukčiji od rada u kapitalizmu. Najvažniji razlog tome bio bi da bi se neugodan rad organizirao da bude efikasniji od istog u kapitalizmu i da bi sav rad bio organiziran na način kako bi bio što ugodniji.

Svrha rada bila bi potpuno drukčija. Pod kapitalizmom, velik dio rada koji se obavlja potreban je kapitalističkom društvu kako bi se održalo. U socijalizmu, sav rad koji bi se obavljao bio bi za direktno zadovoljavanje ljudskih potreba. Zanimljiv i ugodan rad je sam po sebi ljudska potreba, a rad koji nije ni zanimljiv ni ugodan morao bi se minimalizirati ili čak i ukinuti.

Kad neko kućanstvo dobije stroj za pranje rublja, nikada ne čujete članove obitelji koji su prije ručno prali rublje da im stroj sada “oduzima posao”. Ali ako se nešto slično dogodi na široj društvenoj razini to se smatra ozbiljnim problemom – “nezaposlenošću” – koja se može riješiti samo stvarajući nova radna mjesta. Činjenica je da je većina posla u kapitalizmu ili potpuno ili djelomično nepotrebna, a velik dio posla koji je potreban izvode ljudi koji su pod stresom radeći prekovremeno dok drugi pate u siromaštvu.

U zdravom društvu, ukidanje svih apsurdnih poslova (ne samo onih koji proizvode ili trguju sa smiješnom i nepotrebnom robom, već i puno većeg broja onih koji su direktno ili indirektno uključeni u promoviranje i čuvanje cjelovitosti kapitalističkog sustava) smanjilo bi potreban rad na tako trivijalne razmjere da bi se on jednostavno riješio dobrotvornim radom i kooperacijom, eliminirajući potrebu za cijelim državnim aparatom ekonomskih mjera i intervencije. Ekonomisti drže da će za 20 godina za proizvodnju cjelokupne svjetske proizvodnje dobara potrebnih za život biti potrebno samo 2% svjetskog stanovništva (i to u kapitalističkom društvu!), a to znači da bi u socijalističkom društvu pojedinac morao raditi samo nekoliko sati tjedno.

Mislite li vi to ozbiljno?

Je li revolucija o kojoj govorimo zaista moguća? Na prvi bi se pogled reklo da ne. Izgledi za uspjeh su mali. I zaista, kad predložimo svoje ideje, većina ljudi ne može vjerovati da mislimo ozbiljno.

Ali većina revolucija se i dogodila upravo u trenutku kad su ljudi mislili da se stvari više ne mogu mijenjati. Postojalo je vrijeme kad se ideja kapitalizma odbacivala kao beznadan utopijski san. Kmetu koji je živio u feudalnom društvu, ideja radikalne promjene doimala bi se beznadnom kao i Vama sada. Njima se feudalizam činio vječan i nepromjenjiv kao što i nama kapitalizam izgleda danas. U Europi, dok je kapitalizam bio još relativno mlad, ideja o osmosatnom radnom vremenu izgledala je utopijski. U prošlosti, u zemljama u kojima danas svi imaju pravo glasa, ideji o univerzalnom pravu glasa žestoko se i nasilno suprotstavljalo.

Prema tome, nismo previše iznenađeni što ljudi naše ideje smatraju utopijskim. U svijetu postoji mnogo trendova koji ulijevaju pesimizam, ali ima i nekih koji daju nade za optimizam, kao što je, na primjer, gubljenje iluzija u prethodne krive alternative. Sve se manji broj ljudi trudi uopće i glasovati na izborima, pravilno shvaćajući da će to imati jako malo učinka na njihov svakodnevni život.

Znači li to da trebamo sjediti kod kuće i čekati revoluciju?

Naravno da ne. Mi tvrdimo da se radnička klasa treba organizirati kako bi uspostavila socijalizam. Ranije smo spomenuli ˝socijalnu državu˝ kao neuspjeli primjer reformizma. S druge strane, stvari poput osnovne zdravstvene njege i postoje upravo zato jer se radnička klasa borila za njih (iako političari pripisuju zasluge sebi). Bez prijetnje akcijom, nikada ne bi izborili takve stvari. Štrajkovi, ili samo prijetnje štrajkom, pomažu poboljšanju plaća i radnih uvjeta.

Mi imamo sposobnost mijenjanja postojećeg stanja, ako djelujemo zajedno. Moć mijenjanja društva leži u rukama onih koji proizvode sve – radničke klase. To je izvor naše moći, ako je nekada budemo trebali upotrijebiti. Moć, ne kako bi napravili nekoliko reformi, već kako bi promijenili cijeli sustav, kako bi proveli socijalnu revoluciju.

˝World Socialist Movement!

Organizacija ˝World Socialist Movement (WSM)˝, sastoji se od ljudi diljem svijeta koji su se demokratski organizirali s jednim ciljem; kako bi proveli potpunu promjenu u svjetskom društvu. Iako je mala, organizacija je sastavljena od raznih stranaka i grupa iz nekoliko zemalja.

WSM je globalni socijalistički pokret koji vjeruje da kapitalizam nije u stanju zadovoljiti potrebe većine, radnika diljem svijeta, bez obzira na to koliko ˝progresivan˝ može postati u budućnosti.

Kako bi se zadovoljile potrebe koje mi smatramo dovoljnim, kapitalizam mora biti zamijenjen socijalizmom.

Demokracija

Svi unutar WSM imaju jednaku vrijednost i jednaku moć. Stvarna demokracija je temelj socijalizma. Revolucionarna transformacija društva, mora i može se dogoditi samo željom velike većine ljudi, ako želi uspjeti.

Mi nemamo vođa
Svaki član može učestvovati u donošenju odluka
Naša demokracija djeluje kako lokalno tako i globalno
Svi naši sastanci, otvoreni su za javnost

Zadaća

Danas svi nužni uvjeti proizvodnje i komunikacije postoje za uspostavu svjetskog socijalističkog društva. Ono što nedostaje jest razumijevanje i želja među onima koji bi najviše profitirali od njega. Zadaća socijalista jest širenje nužnih informacija ljudima oko sebe. To često znači i ispravljanje velikog dijela krivih informacija koje šire oni koji žele da društvo ostane onakvo kakvo je danas, sa svim siromaštvom, diktaturama i ratovima.

Mi izdajemo brošure, knjige, kao i časopise
Mi držimo predavanja i učestvujemo u debatama
Mi izlazimo na izbore, kada to smatramo potrebnim

Ideje

Mi posjedujemo iscrpne analize današnjeg društva, načina na koji se ono razvija, i onoga što se treba napraviti kako bi se ono izmijenilo da bude korisno svim ljudima.

Diskusije i debate su korisne za napredak pokreta. One su dobrodošle.
Svi se ohrabruju da kažu svoje mišljenje.
Dobrodošli su svi prijedlozi novih aktivnosti za širenje informacija i kao i bilo kakva pomoć.

Sve češće nam se javljaju ljudi iz cijelog svijeta, s istim stavovima. Nove se socijalističke stranke organiziraju diljem svijeta. Ako želite više informacija, ili nam želite pomoći pri radu, na bilo kakav način, molimo da nas kontaktirate.

Na koji se način WSM razlikuje od ostalih organizacija?˝

Organizacija WSM:

tvrdi da će socijalizam biti, i da mora biti globalno društvo zajedničkog (ne državnog) vlasništva i demokratske kontrole nad sredstvima proizvodnje i distribucije dobara, u kojem neće biti potrebe za plaćom, kao ni novcem.
tvrdi da će socijalizam biti nagli prekid s kapitalizmom, bez ˝tranzicijskog perioda˝, ili postupnog uvođenja socijalizma (iako će socijalizam biti dinamičko i promjenjivo društvo, jednom kad se uspostavi).
tvrdi da država ne može postojati unutar socijalističkog društva.
tvrdi da klase ne mogu postojati unutar socijalističkog društva.
promiče socijalizam kao izravni cilj.
tvrdi da samo velika većina ljudi koja djeluje svjesno radi vlastitih interesa, može uspostaviti socijalizam.
protivi se svakom elitističkom pristupu, manjinskim pokretima, i vodstvu, kao u osnovi nedemokratičnom (između ostalog).
promiče mirnu demokratsku revoluciju, koja će uspjeti zahvaljujući razumijevanju i velikom broju pristaša.
niti promiče, niti se protivi reformama kapitalizma.
tvrdi da diljem svijeta postoji samo jedna radnička klasa.
polaže osnove za buduće socijalističko društvo, ali ne uzima sebi za pravo da govori budućem društvu kako treba voditi stvari.
promiče povijesni materijalistički pristup – pravo tumačenje.
tvrdi da je religija socijalna, a ne osobna, stvar, i da nije u skladu sa socijalističkim razmišljanjem.
izlazi na izbore kako bi ubrzala eliminaciju kapitalizma, a ne kako bi upravljala kapitalizmom.
tvrdi da je Lenjinizam distorzija Marksističke teorije.
protivi se svakom ratu, i tvrdi da će socijalizam, u osnovi, prekinuti sve ratove, uključujući i klasni rat.
tvrdila je još godine 1918, da boljševička revolucija nije socijalistička, a još ranije od toga, da Rusija nije spremna za socijalističku revoluciju.
bila je prva koja je tvrdila da države poput bivšeg SSSR-a, Kine i Kube, nisu ˝socijalističke države˝, već ˝države kapitalisti˝.
drži vrlo točnu, neprekinutu analizu još od 1904, kada je prva stranka koja ju čini, osnovana.